Према Драгутину Росандићу:
Tridesetih godina XIX stoljća započinje novo književno razdoblje poznato pod nazivom realizam. Povjesničari književnosti određuju realizam kao književno razdoblje (stilsku formaciju) koja traje od 1830. do 1870. godine. Trajanje realizma ne podudara se potpuno u svim zemljama.
Tematska usmjerenost
Romantizam nije pokazao zanimanje za prikaz suvremenoga života, osobito društvenih pojava. Svoju pozornost usmjerio je prema prošlosti (nacionalno-povijesna tematika), izdvojenim pojedincima koji su zaokupljeni vlastitim životom, dalekim i egzotičnim zemljama, mističnim pojavama.
Nasuprot takvoj tematskoj usmjerenosti, realizam pokazuje izrazito veliko zanimanje za svakidašnju stvarnost, za suvremeni društveni, gospodarski, kulturni, politički i moralni život. U književna djela uvodi obične ljude iz svakodnevnoga života i iz svih društvenih slojeva.
Realistički junaci
Romantički likovi kreću se u živopisnim, bizarnim i egzotičnim prostorima udaljenih krajeva. Realistički junaci kreću se u svakodnevnim, običnim životnim prostorima: od gostionice, tržnice, noćnih lokala, bordela, tavanskih i podrumskih sobica, sirotišta, kazališnih dvorana i salona.
Opisi interijera u djelima realista nemaju ukrasnu ulogu. Oni otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje postupke, ponašanje, psihologiju likova i njihov svjetonazor. Imaju, dakle, motivacijsku ulogu.
(Tjeskobni prostori studentskih sobica i tavanskih zakutaka u prozi M. F. Dostojevskoga, primjerice, određuju ponašanje, postupke i proživljavanje likova. Balzak slika sumorne i zagušljive prostore trećerazrednih pensiona u kojima se okuplja šaroliki svijet poniženih, uvrijeđenih i odbačenih. Nasuprot tom sumornom i zagušljivom ambijentu slika raskošne građanske salone.)
Želja za društvenim usponom
Junak realističke proze nastoji proniknuti u društvene odnose i doživjeti društveni uspon.
Rastinjnak iz Balzakova romana Čiča Gorio i Sorel iz Stendalova romana Crveno i crno tipični su realistički junaci željni društvenoga uspona.
Postoje junaci koji žele mijenjati društvene odnose. Takav je Raskoljnikov u romanu Zločin i kazna F. M. Dostojevskoga.
Kritički odnos prema stvarnosti
Realistički pisac kritički promatra svijet. Stoga se govori o kritičkom realizmu. Kritički se odnos očituje u raščlambi društvenih odnosa (socijalne bijede, socijalne nepravde), moralne, kulturne i političke problematike.
Realizam pokazuje osobito zanimanje za socijalno-moralnu problematiku.
Poetika
Realizam se opredjeljuje za prikazivanje stvarnoga života u svim njegovim pojavnim oblicima. Socijalni problemi postaju glavnim predmetom prikazivanja. Životne pojave prikazuje istinito, bez uljepšavanja: Mi ne tražimo ideal života, nego život sam, onakav kakav jest. Bio on ružan ili lijep, mi ga ne želimo uljepšavati... (Bjelinski). Treba praviti slike, pokazivati prirodu onakvu kakva jest, ali praviti potpune slike, slikati ono dolje i ono gore... (Flober).
Likovi su uvjetovani sredinom iz koje potječu, koja ih okružuje. Stoga realistički pisci pridaju osobitu pozornost opisima ambijenta (prostora, sredine). Razvijaju detaljne opise ambijenta u ulozi socijalne i psihološke karakterizacije lika.
U nastojanju za što istinitijim i autentičnijim prikazivanjem likova, realistički pisci unose autentičan govor (neknjiževno narječje, provincijalizme, žargonizme...), tj. likovi govore svojim autentičnim jezikom (jezikom sredine).
Fabula je socijalno i psihološki motivirana.
Realizam donosi sadržaje koji su životno mogući, koji isključuju nadnaravnu dimenziju, ostaju u granicama životne zbilje.
Književnost i znanost
Flober je 1853. godine napisao: Književnost će sve više i više dobiti izgled znanosti; ona će poglavito biti izlaganje... Bile su to na neki način proročanske riječi koje su najavile spajanje umjetnosti i znanosti.
Realisti se pozivaju na znanstvene spoznaje o čovjeku i društvu. Francuski prirodoslovac Žofroa Sen-Iler utjecao je na Balzakovo stvaralaštvo, a Klode Bernara, fiziolog, na Zolinu teoriju naturalizma (teoriju romana).
Vodeća filozofska doktrina XIX stoljeća je pozitivizam (utemeljitelj Ogust Kont), koji ističe da je plodno samopoznavanje činjenica, da izvjesnost spoznaje valja stvarati po uzoru na eksperimentalne znanosti te da filozofija mora izbjegavati verbalizam i spekulaciju i držati se činjenica.
Realistički je pisac ponajprije oštar promatrač životnih pojava.
„Činjenice su stvarnost“, ističe Dostojevski, „one su iste i svakodnevne.“
Proza - najprikladniji književni izraz
Romantizam je prije svega njegovao lirsko pjesništvo. Lirika je prodirala i u ostale književne rodove i vrste (dramu, putopis). Realisti se opredjeljuju za prozno stvaralaštvo kao najprikladniji oblik izražavanja tematske građe (socijalne, moralne, kulturne...). Realistička epoha, to je epoha pripovjedanja (romanopisaca i novelista), klasika evropske proze. To je epoha Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskoga, Čehova, Balzaka, Flobera, Stendala, Dikensa, Tekerija. Ti su pripovjedači književni kroničari svoga vremena.Turgenjev je slikar feudalne Rusije (Lovčevi zapisi), generacijskoga sukoba, sukoba očeva i djece (Očevi i sinovi), Gogolj satirički slika feudalnu Rusiju (Mrtve duše, Revizor), Tolstoj rašlanjuje društvenu (obiteljsku), moralnu i filozofsku problematiku (Ana Karenjina, Vaskrsenje). Dostojevski ponire u dubine ljudske duše, rasčlanjuje socijalne i moralne probleme (Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi), Flober svjedoči moralnu krizu svoga vremena (Gospođa Bovari), Stendal prikazuje događaje iz doba Luja Filipa (Crveno i crno), Dikens govori o društvenoj bijedi u Engleskoj (Oliver Tvist), Tekeri satiričnim tonom pokazuje srednje i visoko englesko društvo svoga vremena (Vašar taštine), Gotfrid Keller stvara odgojni roman u kojemu prikazuje romantično nastojanje junaka i „mali građanski svijet“ (Zeleni Hajnrih), Đovani Verga slika povijest propadanja sicilijanske obitelji (Porodica Malavolja).
Tekovine realizma
Epoha realizma ostavila je u naslijeđe klasična pripovjedna djela. Pokazala je veliko zanimanje za aktualna društvena pitanja. Književnost je približila znanosti, uvela je analitičku metodu prikazivanja stvarnosti.
Naturalizam (naturalis - prirodan)
Naturalizam se javlja sedamdesetih godina XIX stoljeća i traje do 1890. godine. Pojavljuje se u Francuskoj, odakle se širi u druge evropske zemlje (Švedsku, Norvešku, Njemačku). Početak naturalizma u Francuskoj povezuje se uz imena brače Gonkur i njihov roman Žermini Laserte (1864).
Teoriju naturalizma oblikovao je Emile Zola u raspravama Romanopisci naturalisti, Eksperimentalni roman i predgovoru romana Tereza Raken.
Svoju teoriju Zola utemeljuje na učenju prirodoslovca (fiziologa) Kloda Bernara i Ipolita Tena. Prema njemu, tri temeljne značajke određuju lik u književnom djelu: sredina, naslijeđe i trenutak. Književnost se približuje znanosti, a romanopisac je eksperimentator.
Naturalizam i realizam
Naturalizam je proistekao iz realizma. Zola se, međutim, kritički odnosi prema realizmu. Kritizira Balzakovo i Stendalovo stvaralaštvo jer oni u svojim djelima prikazuju uzvišene, titanske likove. Naturalisti prikazuju ljude iz svih društvenih slojeva, otkrivaju tamne i ružne životne pojave, to je „estetika ružnoće“. U djelima naturalističkih pisaca razotkriva se socijalna i moralna izopačenost, zločin, duševna bolest, gruba seksualnost, nastranost i društvena degeneriranost.
Pripovjedna tehnika
Naturalizam razvija detaljne opise sredine. U opise unosi autentične pojedinosti. Likove oblikuje u njihovoj životnoj pojavnosti, socijalnoj i biološkoj određenosti. Oni se sami predstavljaju, pisac je „skriveni režiser drame“, tj. nije „sveznajući pripovjedač“. Za razliku od realista, naturalisti uvode mnoštvo (masu) kao književni lik, tj. masa postaje književnim junakom (Žerminal).
Književne vrste
Naturalizam je istaknuo roman i novelu kao temeljne književne vrste. Naturalisti su romanopisci i novelisti (Zola, Gi de Mopasan). Osim romana i novele, unutar naturalizma razvila se i drama
